region-i-svijet-v

Region i svijet

Važna politička pitanja iz regiona i svijeta

Rastuća autokratija prijeti ključnoj zemlji

Prevela i pripremila: Ljubica Tošić

Turska je ključna zemlja. Uprkos skorašnjim naginjanjima ka autoritarnosti, uprkos sve većoj neumjerenosti njenog lidera, Redžepa Tajipa Erdogana, kao i gubitku sigurnog pristupa spoljnjoj politici koju je vlada nekada imala, i dalje je sigurna luka u moru nevolja koje se dešavaju na Bliskom Istoku danas.

Iako je razvoj spor i iako su nezaposlenost i inflacija u porastu, Gardijan piše da je Turska i dalje među najjačim svjetskim ekonomijama i teži ka tome da postane jedna od top deset u narednoj deceniji.

I, dok postoje ozbiljne brige o grubom načinu na koji se vlada ophodi prema medijima, o maltretiranju novinara i opštoj spremnosti da se pravila mijenjaju zbog političke koristi, i dalje ima relativno slobodnu i demokratsku vladavinu, jednu od rijetkih takvih muslimanskom svijetu.

Neupućenima je teško procijeniti čemu se treba nadati od opštih izbora u Turskoj koji će se održati u nedjelju. Predsjednik Erdogan želi da njegova partija, Partija pravde i razvoja koju teoretski vodi bivši ministar spoljnih poslova Ahmet Davutoglu, da osvoji većinu dovoljnu da brzo promijeni ustav i uvede izvršno predjsedništvo.

Pravila partije su nalagala da Erdogan ne bi mogao ostati premijer nakon svog trećeg mandata koji je istekao 2014., pa se on kandidovao i osvojio mjesto predsjednika, koja je dotad bila uglavnom formalna funkcija.

Uticaj je neprimijetno prešao sa premijera na predsjednika u tom trenutku, ali on želi da to bude i formalizovano, a takođe traži da ima veću nadležnost nad nacionalnim poslovima nego što je imao dok je bio premijer.

Promjene koje želi nisu same po sebi loše: turski ustav je daleko od savršenog dokumenta. Ipak, uzimajući Erdoganovu ličnost, moraju se doimati problematičnim.

Predsjednik Turske je instinktivno autoritativan, često pobjesnjelo loše naravi, i sve više sklon progonu kritičara i kod kuće i u inostranstvu.

Najskoriji primjer je slučaj Stefena Kinzera, bivšeg šefa biroa Njujork tajmsa u Istanbulu, koji je ovog mjeseca trebalo da postane počasni građanin Gaziantepa zbog članaka koji su godinama unazad pomogli u očuvanju rimskih mozaika koji su tamo otkriveni, što je pretvorilo to mjesto u ozbiljnu turističku destinaciju.

Kizner je stigao srećan, radujući se proslavi, da bi saznao da su ceremonija i državljanstvo otkazani kao posljedica direktnih predsjednikovih naređenja, zbog kritičkog članka koji je napisao u januaru. Kizner je bio jedva razočaran. Turski novinari koji su uvrijedili predsjednika su ostajali bez posla ili završavali u zatvoru, i, iako su neki skoro pušteni, u Turskoj ih je još uvijek u zatvoru.

Daleko od toga da samo novinari pate. Da li je onda ovo čovjek koji bi trebalo da ima veću vlast? Očigledno, odgovor mora biti da nije, ukoliko se ne promijeni ili ga kolege i savjetnici ne obuzdaju i upute.

Glasači među siromašnima

Predsjednikovi značajni politički talenti su i dalje na mjestu, ali izgleda da ga je osjećaj za mjeru napustio. I nema više osnovnih razloga za strah šta budućnost može donijeti Turskoj. Erdogan je obezbijedio svoje glasačko tijelo u nešto siromašnijim, nešto manje naklonjenim Zapadu i religiozno posvećenijim slojevima turskog društva.

Takođe je obezbijedio podršku velikog broja velikih podržavalaca velikih biznisa koji imaju korist od povezanosti sa njim. Ali nema uticaj na mlađim, modernijim turskim klasama, ljudima koji brinu o životnoj sredini, seksualnoj toleranciji, etničkom i religioznom pluralizmu, što se vidi iz burne reakcije na proteste protiv planova da se park u centralnom Istanbulu zamijeni tržnim centrom 2013.

Osvojio je polovinu društva, ali je izgubio drugu polovinu, ako je ikada i imao, što nije zdravo.

Velike su šanse da će Erdogan pobijediti na izborima i dobiti izmjene Ustava koje želi. Bilo bi bolje da mora da o njima pregovara sa drugim političkim snagama, i da se bori za njih u referendumskoj kampanji koja bi bila potrebna ako AKP ne bi osvojila većinu koja bi dozvolila momentalnu reviziju ustava.

Velika podrška opozicionim partijama, a posebno Kurdiškoj bi to usmjerila u bolji pravac.

Osim toga, rast u okviru umjerenog krila njegove partije bi dobrodošao, jer bi mogao obuzdati njegove loše instinkte i spriječiti njegove nastupe bijesa. Turskom ustavu treba reformisanje, ali treba i Erdoganu.

CDT-logo